Olakšani bijeg

Momir Savić izricanje pravosnažne sudske presude za ratne zločine, kojom je osuđen na 17 godina zatvora, dočekao je na slobodi i van dometa pravosudnih organa BiH.

Savić je osuđen za zločine počinjene u Višegradu. Za presudu Suda BiH saznao je prije nego što je ona javno izrečena. Njemu je Sud BiH dopustio da se brani sa slobode. Ukinut mu je pritvor, a određene su mjere zabrane koje su morale biti garant da neće pobjeći. Očigledno je ili da mjere ne valjaju ili da se njihovoj primjeni pristupalo nonšalantno. Savić je vratio pasoš i lična dokumenta a policiji je trebalo da se javlja redovno. Pitanje je da li je to uistinu i činio, a povlači pitanje odgovornosti policije koja ga je morala uhapsiti odmah nakon što prvi put nije ispoštovao naredbu o redovnom prijavljivanju.

Ćerim Novalić prošle sedmice također je osuđen na sedam godina zatvora pred Sudom BiH, a zbog ratnog zločina. Novalićeva je presuda prvostepena, ali optuženi se nije pojavio na dva posljednja ročišta, kao ni na izricanju presude, kada mu je određen i pritvor. Nemoguće je tvrditi da je i on u bijegu, ali zabrinjava odsustvo reakcije Suda BiH koji bi trebalo da promptno reaguje.

Posebno je pitanje zašto se optuženi za najteža krivična djela, kao što su ratni zločini, puštaju na privremenu slobodu. Obično žive u mjestima u kojima su počinjena krivična djela za koja su optuženi. Svjedoci također žive u tim mjestima, pa je mogućnost njihova zastrašivanja očigledna, a da se ne govori o uznemirenosti povratnika prilikom stalnog susretanja s osuđenim za zločine počinjene nad njihovim najbližima. Osjećajima žrtava trebalo bi se mnogo više pažnje posvetiti nego nastojanjima da se optuženima olakša bijeg.

Source: nezavisne.com