Eurasia Press & News
Nezir Halilović: Opća pismenost na Balkanu je došla zajedno sa orijentalnom Osmanskom (islamkom) upravom
Iako se općenito smatra da je Balkan jedno od najzaostalijih i najnepismenijih prostora Evrope, činjenice ipak govore da nije tako. Istina, česti ratovi koji su posljedica sukoba interesa velikih sila narodima ovih prostora su donijele imidž sukoba, zaostalosti, siromaštva, itd.
Međutim, kada se kritički i analitički uđe u suštinu procesa, može se lahko utvrditi da je područje Balkana jedno od područja u kojima se najranije na cijelom evropskom kontitentu raširila pismenost. I ne samo to, da je ta pismenost bila besplatna i lahko dostupna širokim slojevima narodnih masa, počevši od velikih gradskih centara pa sve do najudaljenijih sela. Na našu nesreću, zbog ideološke i vjerske ostrašćenosti, u zvaničnoj nauci se ove činjenice preskaču iz samo jednog razloga, a to je zato što je ta opća pismenost došla zajedno sa orijentalnom Osmanskom (islamkom) upravom. Hipotetički posmatrano, vjerovatno bi isto bilo i da su umjesto Osmanlija u istom periodu ovladali Kinezi sa svojom specifičnom religijom i pismom, a možda i ne bi?! Upravo ta komparacija razotkriva naše probleme sa nama samima i silnu selektivnost u pristupu naučnim činjenicama, koju neki pojeidnci silno zagovaraju, makar bila i na vlastitu štetu.
I tako, umjesto da se ponosimo što smo od od 14. stoljeća skoro u svim selima i gradovima imali mrežu osnovnih škola u kojima su se sva zainteresovana djeca mogla potpuno besplatno školovati, dakle, imali smo ono što će brojne evropske države postići tek od 18., pa čak i 19. stoljeća, mi ćemo radije odbacivati činjenice koje idu nama u prilog i govore u bogatoj tradiciji školstva i pismenosti na našim prostorima.
Stanje školstva u vrijeme srednovjekovne Bosne, Srbije i drugih balkanskih država
Sve balkanske države su sastavni dio Evrope i kao takve su dugo vremena dijelile sudbinu Evrope u svim pitanjima, pa tako i u pogledu vlasti i školstva. Kao što je jako teško bilo gdje u Evropi pronaći pisane tragove organizovanog školstva tako je i kod nas teško pratiti organizaciju školstva u vrijeme tadašnjih vladajućih dinastija. Može se pretpostaviti da se edukacija stanovništva odvijala, kao i ostatku Evrope, dominantno putem kućnog odgoja i putem samostana. Naime, briga roditelja, pogotovo imućnijih, za njihovo potomstvo je konstantna i jedina razlika između bogatih i siromašnih je u tome što bogati svojoj djeci mogu osigurati edukaciju kakvu žele, bez obzira na cijenu, dok siromašni najčešće to ne mogu uraditi, bez obzira na sve svoje želje i dječije potencijale. Vlastela i sveštenstvo u tom periodu osiguravaju edukaciju svoje djece u samostanima ili na prestižnim dvorovima koji su imali razrađen sisitem edukacije plemstva i sveštenstva. odgoju od posebnog značaja je bila vjerska edukacija mladih naraštaja o čemu imamo više navoda. Tako Nada Klaić u govoru o mađarskom kralju Beli III ističe da je „odgojen u Konstantinopolu“ dalje u sukobu njegovih sinova za vlast Emerika i Andrije, ističe da je „prema splitskom hroničaru u doba te bratske razmirice „herceg Andrija dva puta bježi pred bratom prema moru (fugatus est bis Andreas ad maritimias regiones), ali ga je splitski nadbiskup Bernard dobro i časno primio. A ne valja zaboraviti da je Bernard Emerikov učitelj i odgojitelj (rex ipse filium suum Henricum ei nutriendum traderet et docendum). Dakle, neupitno je da su crkveni velikodostojnici bili učitelji i odgajali prinčeve sa ostalim, pa i bosanskim dvorovima.
U pogledu snage kućnog odgoja isti autor ukazuje na primjer majke bosanskog bana i prvog bosanskog kralja Tvrtka I Kotromanića „Kad je Pavao III obolio, preuzela je djetetov odgoj majka Jelena, sestra cara Dušana, koja je od 1351. godine „branila poput lavice baštinu svoga sina“.“ Dakle, kao i danas, sudbina Bosne i Srbije je bila blisko povezana i tijesno isprepletena.
Posebno su zanimljivi podaci u pogledu javnih učilišta. Naime, iako su tipodaci na samoj granici rubrike „Vjerovali ili ne“, ali mogu se pronaći dosta zanimljivi ali još uvijek nedovoljno istraženi podaci o postojanju visokog učilišta u Bosni. Podaci o tom učilištu su zapisani u jednom sudskom protokolu u Torinu 23. jula 1388. godine, kada je pred tribunalom inkvizicije odgovarao Jakob Bech. U zapisnik suda je dao izjavu da je prije otprilike deset godina bio poslan u mjesto koje se zove Bosna. U tom mjestu je po izjavi optuženog postojalo visoko učilište na kome su predavali profesori „magistri“ nauku zbog koje je Jakob i stigao na optuženičku klupu – bogumilstvo. Iako bosanski narod sebe nikada nije tako zvao, izgleda da su ljudi sa strane oduvijek znali da narod ovog prostora nazivaju onako kako žele, što na žalost traje do dan danas. Još uvijek se mogu čuti termini Balije, Vlasi, Šokci… koje ni jedan od naroda ne koristi da njime sebe opiše, ali ih zato drugi i te kako obilato koriste i, naravno, uvijek u dominantno negativnom značenju i u cilju razvijanja mržnje, podsmijeha i negativnih stavova. Pojam Bohumili, pripadnici Crkve bosanske nikada nisu koristili za sebe. Drugi su ga koristili da opišu (i označe) sljedbenike te autohtone Crkve.
Što se tiče samog visokog učilišta, vjeruje se da se učilište nalazilo u Moštru (današnje Visoko) jer se u srednjem vijeku područje u blizini Visokog nazivalo Bosna, tu je bila i rezidencija bana, a tu su okrunjeni i pokopani vladari tokom 14. i 15. stoljeća. U Moštru se nalazila i rezidencija ‘djeda’ Crkve bosanske. U svjedočenju Jakoba Becha pred inkvizicijskim sudom u Torinu navodi se da su na bosansko učilište dolazili studenti iz Italije da bi slušali filozofska predavanja bosanskih „magistara“. Obzirom da je nesporno utvrđeno da je učilište bilo internacionalnog značaja izučavala su se važna pitanja kao što je, vjerovatno, filozofija religije i slično. Budući da je poznato koliko je inkvizicija bila precizna u uništavanju svega što joj se našlo na meti, jasno je zašto je skoro nemoguće pronaći obilnije dokaze o tom učilištu, ali gdje ima vatre ima i dima, tako da je samo navedeni podatak dovoljno polazište za veoma ozbiljna istraživanja.
Podaci o masovnijem i sistemski organizovanom odgojno-obrazovnom radu na nižim nivoima obrazovanja dostupnog širokim narodnim masama tog perioda nisu dostupni.
Revolucija u osnovnoškolskom obrazovanju u vrijeme Osmanlija
U odnosu na domicijelno stanovništvo ovih prostora Osmanlije su osvjači, koji su iz ovih ili onih razloga došli na ove prostore i uspostavili svoju vlast i upravu. Koliko je ta vlast bila uspješna i stabilna ponajbolje svjedoči činjenica da se njihova vlast na ovim prostorima održala stotinama godina. Za razliku od ranijih značajno manjih državica koje su vladale na ovim prostorima, Osmanlije su bili civilizacija čija vlast se prostirala na tri kontinenta: Evropi, Aziji i Africi. Jedino referentno cartvo koje se može porediti sa Osmanlijama, a koje je vladalo ovim prostorima je Rimska imperija. I dok su Rimljani općeprihvaćeni na našim prostorima, iako su kao i Osmanlije u odnosu na domicijelno stanovništvo imali svoju zasebnu religiju, kulturu, pismo, vlast, poreze, organizaciju vojske, uprave itd., dotle se (samo na) Osmanlije gleda s prezirom i debelim podozrenjem. Razlog za to je u tome što je ta civilizacija sa sobom donijela i islam. Iako tragove islama na prostorima Balkana imamo i prije Osmanlija (Ismailiti u Vojvodini, muslimanski trgovci po srednjoj Bosni, itd.) Osmanlije sa sobom sisitemski donose i proklamuju islam. Skoro potpuno identično kao što je davno prije njih Car Konstantin uveo hrišćanstvo kao državnu religiju na cijelom prostoru ogromnog Rimskog carstva, štaviše, po svim dostupnim dokumentima Konstanntin je to radio sa daleko većom prisilom nego što su to radile Osmanlije. Međutim, tema islama je zasebna tema. Ovdje je riječ o školstvu
Jedan od kvaliteta koje su sa sobom donijele Osmanlije bila je široko rasprostranjena i svima dostupna besplatna edukacija koja se odvijala u vidu mekteba i medresa. Međutim, većina ljudi na sam pojam pojmova mekteb i medresa okreće galvu i zazire od tih pojmova kao da su u pitanju neki bogohulni pojmovi po osobu koja ih samo pročita. U suštini riječ mekteb čak nije ni turska riječ nego arapska. Doslovno znači „mjesto gdje se piše“, „mjesto gdje se uči čitanje i pisanje“, „mjesto gdje se djeca osposobljavaju da čitaju i da pišu“. Iz samog značenja te riječi vam je jasno da su mektebi u suštini bili oskosnica sistema osnovnog školstva te uprave, odnosno Osmanske vlati. Sa druge strane pojam medresa je također arapski pojam i označava doslovno „mjesto gdje se drže dersovi“, odnosno „mjesto gdje se predaju, drže lekcije“. Medrese su u stvari prave srednje škole, nižeg ili višeg nivoa, što je zavisilo od mjesta do mjesta. Sva njihova nesreća je samo u tome što se zovu „mektebi“ i „medresa“ i što se vežu isključivo za vjerske objekte, dok se u samo njihovu srž i suštinu uopće na zalazi, a njihova srž i suština su bili da besplatno opismene što šire slojeve stanovništva. Kao takvi su predstavljali prave pravcate osnovne i srednje škole, par exelance.
Aktivnosti njihove uspostave datiraju s početkom Osmanlijske uprave u svim prostorima do kojih su došle Osmanlije. Nalazimo ih u današnjoj Turskoj, Bugarskoj, Sjevernoj Makedniji, Grčkoj, Srbiji, Bosni, Hrvatskoj, Mađarskoj.
U Bosni su najboje sačuvani podaci o postojanju i djelovanju mekteba, čitaj osnovnih škola Osmanske uprave. Jedan od najranije spominjanih mekteba datira čak iz 1452.godine kada je u Sarajevu postojala „džamija Nesuh-bega, drugog bosanskog namjesnika, uz koju je sagradio mekteb i česmu i uvakufio veliko imanje.”
Osim ovog mekteba, postepeno su otvarani mektebi diljem Bosne i Hercegovine, zavisno o tome kada se osmanlijska vlast učvršćivala u kom dijelu države. Mektebi su imali funkciju osnovne škole prilagođene potrebama tadašnje vlasti. „Podlogu islamskoj prosvjeti davali su mektebi i medrese. Mektebskom nastavom bilo je obuhvaćeno gotovo sve gradsko stanovništvo muškog i ženskog spola; u onim selima gdje nije postojao mekteb ili se nalazio daleko, obuku iz vjeronauke obavljali su sezonski učitelji, zvani sejjar-muallimi. Prema službenim podacima 1870. godine u Bosni i Hercegovini bilo je 850 mekteba sa 39.472 đaka, od čega 10.864 djevojčice. Medrese u kojima se nastavljalo učenje poslije mekteba, također su bile brojno distribuirane po svim muslimanskim centrima. Prema službenim podacima 1876. u Bosni i Hercegovini bile su 43 medrese.“
U mektebima razredi i uzrast nisu bili propisani. „Postojali su muški, ženski i mješoviti mektebi, pri čemu su ženska djeca u mješovitim mektebima sjedila odvojeno od muške. Svi učenici su bili u jednoj učionici, nije bilo upisnica niti dnevnika.
Obrada gradiva bila je prilagođena pojedinačnom interesovanju i pokazanim sposobnostima učenika.
Mektebi su građeni uz džamije, kao sastavni dio kompleksa medrese ili kao posebni objekti u mahalama. To su jednostavne prizemne ili spratne građevine sa najčešće jednom prostorijom, dužine 6-7 m i široke 3-4 m. Veći i bogatiji mektebi imali su trijem i sobu za učitelja. Građeni su od kamena ili od nekog drugog slabijeg materijala. Prozori su bili mali. Djeca su sjedila na podu. Ispred su bile “peštahte” (drvene klupe) na koje su se odlagale knjige. U uglu na sećiji nalazilo se učiteljevo mjesto.“
Ovaj opis je veoma značajan jer se po ovom modelu mektebska nastava odvijala sve do nedavno, kada su učinjeni posebni napori na planu diferencijacije sadržaja i uzrasta, te se veća pažnja posvećuje opremanju mektebskih učionica.
U mektebima i medresama korišteni su udžbenici koji su korišteni diljem osmanskog carstva i uglavnom su bili na turskom, arapskom i perzijskom jeziku. Prvi udžbenik na bosanskom jeziku napisao je Hadži Muhamed Razi Turković (1762-1813) koji je bio muallim u Gazi Husrev-begovom mektebu. On je uvidio nedostatak prikladnih knjiga na našem jeziku, zbog čega je napisao dva djela: Šuruti islam i Namazluk, koji će jedno vrijeme biti glavni udžbenik i za učenike u vjerskoj nastavi.”
Budući da je organizovana od nove vlasti koja je pripadala islamskoj civlizaciji, te da je u mektebima i medresama dominiralo učenje o vjeri islamu, iako se tamo učilo i čitanje i pisanje arapskog pisama koje su kao zvanično koristile Osmanlije, katoličko, pravoslavno i bogumilsko stanovništvo u Bosni i Hercegovini je izostalo od te nastave, te se može pretpostaviti da je nastavilo odgajati mlade naraštaje na dotadašnje načine koji su dominirali u srednjovjekovnoj bosanskoj državi (kućni odgoj, samostani i manastiri). Iako postoje podaci da su ponegdje i katolička i pravoslavna djeca pohađala mektebsku nastavu i to čak i u vrijeme Austro-Ugarske, mora se konstatovati da se radi o izolovanim i pojedinačnim slučajevima.
Prema podacima iz Enciklopedije Jugoslavije najstarije samostanske škole spominju se vrlo rano, navodi se da 1655. godine postoje škole u franjevačkim samostanima u Kreševu, Rami, Fojnici, Modriči, Srebrenici, Tuzli i Visokom. Ne zna se je li bilo i koliko djece u ovim školama koja se nisu pripremala za svećenički poziv. Međutim, bez obzira na to ko su bili učenici u samostanskim školama, te škole su predstavljale izvor tadašnje pismenosti među katoličkim stanovništvom u Bosni i Hercegovini. Franjevci su bili učitelji i pisci udžbenika. Od udžbenika treba spomenuti “Početak slovstva” biskupa Augustina Miletića i “Bukvar s napomenkom članaka nauka vjere za katoličku mladež u Bosni” Stjepana Marjanovića, jednog od reformatora katoličkih osnovnih škola.
Slično kao i kod katoličkog, pravoslavno stanovništvo je školovano u okviru Srpske Pravoslavne Crkve. Prvi pisani trag o pravoslavnom udžbeniku iz vjeronauke datira iz 1868. godine, kada je u Sarajevu u „bosansko-vilajetskoj štampariji“ odštampan prvi udžbenik pravoslavne vjeronauke pod nazivom „Kratka sveštena istorija“, autora Miloša Mandića i koristio se za osnovne škole.
Tokom vremena Osmanlije su uvidjeli da je njihov tradicionalni sistem obrazovanja putem mekteba i medresa nedovoljan za nove prilike, te pokreću sveobuhvatne reforme. Velike obrazovne se dešavaju u XIX stoljeću diljem Osmanskog carstva.
Godine 1847. Osmanlije osnivaju Ministarstvo prosvjete, a Zakonom o školstvu iz 1869. godine škole se dijelile na javne i privatne. Javne škole je izdržavala država. Nastava u mektebima trebalo je da traje četiri godine i zakon je predviđao i svjetovne predmete – tursku istoriju, račun, geografija i sl..
Osnivane su svjetovne škole različitog nivoa, prije svega rušdije (ili ruždije) i idadije (ar. ‘i’dadiyya). U rušdijama je izučavan veći broj svjetovnih predmeta, korištene table, geografske karte. Nastava se izvodila na turskom jeziku. Rušdije su imale status nižih srednjih škola, koje nisu bile namijenjene isključivo polaznicima islamske vjere, za razliku od ranijih mekteba. Osnivanjem ruždija, kao osmanske verzije javnih, svjetovnih državnih škola, otvorenih za pripadnike svih konfesija i koncipiranim po modelima modernih četverogodišnjih zapadnih srednjih škola, u suštini počinje ozbiljna reforma školstva na našim prostorima. Upravo u rušdijama se prvi put pojavljuje i vjeronauka kao redovni školski predmet i zauzima prvo mjesto u nastavnom planu.
Prva ruždija u BiH je otvorena u Sarajevu 1864. godine, dakle, 4 godine prije donošenja Zakona. Neke od zgrada rušdija ostale su sačuvane sve do današnjih dana prkoseći svim ratovima i stradanjima kojima su bili izloženi stanovnici naših prostora.
Prema školskom zakonu iz 1869.godine osnovna škola bila je obavezna “za mušku djecu od 7 do 11, a za žensku od 6 do 10 godina.” Ove škole su bile obavezne da vode četiri knjige: knjigu inventara, imenik učenika, knjigu za ocjenjivanje, knjigu rashoda. Nastava je trajala šest sati dnevno u periodu od četiri godine. Tjelesne kazne su bile zabranjene. Izučavali su se sljedeći predmeti: vjeronauka, gramatika arapskog, turskog i persijskog jezika, račun, crtanje, osnovi geometrije, opća i turska istorija, zemljopis, gimnastika i jezik kojim se govori u sredini gdje se škola nalazi. Učenici su se u ruždijama osposobljavali za niža činovnička zvanja.
Odlaskom Osmanske uprave sa ovih prostora na ove prostore dolazi Austro-Ugarska monarhija sa svojim sistemom uprave, svojim pismom (latiničnim), svojom državnom religijom (katoličanstvom), i svojim sistemom školstva koji nam je manje ili više svima dobro poznat jer današnji sisitem školstva na ovim prostorima uglavnom je baziran na davno uspostvaljenom Austro-ugarskom modelu.
Source: https://balkantimes.press/halilovic-historija-skolstva-na-prostorima-balkana/
