Nikome ko svoju legitimnost crpi iz dominacije osjećaja nacionalne ugroženosti ne odgovara nikakva normalizacija
MONITOR: Postoji li u Hrvatskoj ozbiljna podjela kada se radi o odnosu prema ratu u Ukrajini – posebno kada se radi o načinima pomoći?
VELJAK: Nije sasvim jasno u kojoj se mjeri sukob između aktualnog predsjednika i premijera Hrvatske oko Ukrajine može tumačiti kao izraz neke dublje podjele u hrvatskom društvu (koja evidentno postoji, ali se zbiva u jednoj drugoj dimenziji). Više sam sklon psihijatrijskoj interpretaciji tog sukoba: predsjednik Republike, lišen realne političke moći, pokušava koristiti svoju poziciju kako bi se profilirao kao glasnogovornik narodnog nezadovoljstva, te se u tom smislu udvara desnici (što se očituje kako u njegovoj podršci separatističkim snagama u Bosni i Hercegovini, i to ne samo hercegbosanskom HDZ-u nego i Dodiku, kao i njegovom koketiranju sa suverenističkom radikalnom desnicom u samoj Hrvatskoj), a njegovo relativiziranje rata u Ukrajini upućuje ili na pokušaj da postane veliki igrač na međunarodnoj sceni ili pak na njegove specifične odnose s ruskim kapitalom (koji je u Hrvatskoj itekako prisutan i snažan). No, većina u Hrvatskoj nije sklona relativizaciji, već se solidarizira s narodom Ukrajine, žrtvama Putinove agresije.
MONITOR: Visoki predstavnik EU u BiH Kristijan Šmit, tražio je u javnom obraćanju, od Aleksandra Vučića, da se kriza sa Kosova ne prenosi u BiH i obrnuto. Da li EU, posebno s obzirom na akutnu ekonomsko-energetsku krizu, ima snage da ponudi izlaz iz opasnosti globalnog sukoba?
VELJAK: Pitanje je može li EU biti u stanju ponuditi izlaz iz aktualne situacije. Pretpostavke za to su jasan odmak od ovisnosti o autoritarnim režimima (ruskom, kineskom, o totalitararno-fundamentalističkim režimima u pojedinim arapskim zemljama, koji su k svemu i umreženi u globalne i lokalne mafijaške strukture), kao i suzbijanje utjecaja njihovih saveznika na Zapadu (dovoljno je spomenuti Orbana, te Trumpa i njegovih sljedbenika na Zapadu). Što se tiče regije, EU bi morao zauzeti mnogo jasniji i odlučniji stav u odnosu na agenture spomenutih autoritarnih režima, koji po nalogu iz Moskve i srodnih centara rade na destabilizaciji prilika na Zapadnom Balkanu.
MONITOR: Srbija nije uvela ni simboličke sankcije Rusiji iako se to od nje stalno traži. Ima prijedloga, koji posebno dolaze iz Evropskog parlamenta, da se Srbiji uskrate pogodnosti, političke i ekonomske, koje koristi kao zemlja koja je u procesu pregovaranja za članstvo u EU. Da li predsjednik Srbije svojim odlukama može da se „preigra“?
VELJAK: EU se tu nalazi u procijepu: s jedne strane postaje sve očiglednijim da se Vučić ne drži obećanja koja su mu omogućila da dođe na vlast, a s druge strane vlada bojazan da bi uskraćivanje pogodnosti Srbiji moglo dovesti do definitivnog okretanja Srbije Rusiji. Otvoreno je pitanje ima li EU adekvatne mehanizme za suzbijanje putinovske agenture na Balkanu, a o odgovoru na to pitanje ovisi i odgovor na pitanje može li se dogoditi da se Vučić prevari u svojim procjenama.
MONITOR: Kriza na sjeveru Kosova se ne razrješava. Premijer Kosova Albin Kurti je još ranije izjavio da je suštinski razlog za krizu nezadovoljstvo Beograda tzv. francusko-njemačkim prijedlogom o normalizaciji odnosa Srbije i Kosova. U međuvremenu su se stvari dodatno pogoršale. Da li je ponašanje Beograda „diplomatska igra“ na buretu baruta, a koliko Priština ima razloga za demonstraciju samouvjerenosti?
VELJAK: Aktualna kriza na sjeveru Kosova po mom je sudu u prvom redu produkt Beograda namijenjen unutarnjepolitičkim potrebama: narod dodatno treba izluditi širenjem panike od predstojećih oružanih sukoba, kako bi se u drugi plan potisnuli realni problemi s kojima se društvo u Srbiji danas suočava, a koji se među ostalim, očituju u podatku da 83% mladih ne vidi svoju životnu perspektivu u zemlji već sanjaju o odlasku u prosperitetnije i uređenije dijelove svijeta. Nekompetentnost i bahatost nositelja moći, rastuća korupcija, transformacija Srbije u partijsku državu, isprepletenost organiziranog kriminala sa strukturama državne moći, porast socijalnih razlika – sve su to elementi koji mogu dovesti do jačanja nezadovoljstva, pa opasnost od socijalnih nemira valja suzbijati širenjem osjećaja kolektivne ugroženosti. Čini se da je to jasno svim relevantnim akterima, a kakva će biti sudbina prijedloga za normalizaciju odnosa Beograda i Prištine – vidjet ćemo. Jasno je samo jedno: nikome tko svoju legitimnost crpi iz dominacije osjećaja nacionalne ugroženosti ne odgovara nikakva normalizacija.
MONITOR: Medijski se spekuliše da je Papa Franja predložio mirovno riješenje Vladimiru Putinu. I da je taj prijedlog podrška prijedlogu francuskog predsjednika. Makron je više puta govorio da se Rusiji moraju dati bezbjednosne garantije, u okviru ponude za dogovor o miru. Žozep Borel je govorio o kompromisu i kada se radi o teritorijalnim aspiracijama Moskve. Najnovije izjave i potezi administracije Džozefa Bajdena idu u drugom pravcu. Izgleda da Volodimir Zelenski najviše računa upravo na pomoć SAD-a u ratu i u eventualnom miru?
VELJAK: Bojim se da se ratni sukobi u Ukrajini neće tako skoro završiti. Temeljni motiv ruske agresije nije nikakva ugroženost Rusije širenjem NATO-a (o kojemu bi se moglo iznijeti mnoštvo kritičkih primjedbi, ali to ovdje nije tema) nego strah režima u Moskvi od širenja demokracije iz Ukrajine (koja nipošto nije savršena, daleko je od toga, ali ipak predstavlja vidljiv odmak od autoritarne vladavine putinovskog tipa), na područje Ruske Federacije. Putinov režim se nada da će za dvije godine doći do promjene američke administracije, koja bi imala benevolentniji odnos spram ruskih teritorijalnih aspiracija, Kinezi se nadaju da će rusko iscrpljivanje do kojega dolazi nastavljanjem „specijalne vojne operacije“ u Ukrajini omogućiti uspostavljanje vazalnog odnosa između Kine i Ruske Federacije. Borel ne zna što govori (zlobno bih mu preporučio da to pitanje raspravi s Kataloncima i Baskima). Dojam je da je ocjena na koga Zelenski računa opravdan.
MONITOR: Najnovija vijest u vezi sa mogućim mirovnim pregovorima o ratu u Ukrajini je da ukrajinski predsjednik Zelenski očekuje da na proljeće dođe do pravih razgovora o mirovnom rješenju. Kakvo bi bilo najbolje mirovno rješenje u ovom slučaju, a kakvo je izgledno?
VELJAK: Nisam siguran da će već ovog proljeća doći do ozbiljnih mirovnih pregovora. Ako se mene pita – rješenje vidim u povlačenju ruske vojske s okupiranim teritorijima te raspisivanju referenduma pod međunarodnom kontrolom u regijama koje je Rusija sebi prisvojila. Preostaje ipak pitanje tko će nadoknaditi ratnu štetu – bojim se da ćemo to na kraju biti svi mi. No, pravo rješenje za završetak rata leži u denacifikaciji Rusije. Zločinački režim Vladimira Putina (Slobodan Milošević s atomskom bombom!), kombinacija negativnih aspekata carizma, staljinizma i nacionalsocijalizma, morao bi biti nadomješten demokratskom vladavinom, za što u Rusiji ima potencijala, unatoč oskudnoj političkoj kulturi koja se djelomice može objasniti izostankom odgovarajuće tradicije. Samo takva Rusija može biti garant mira i globalne sigurnosti.
MONITOR: Na početku agresije na Ukrajinu, rečeno je da stalni međunarodni sudovi istražuju i prikupljaju dokaze o zločinima. Može li se očekivati da Vladimir Putin i drugi gospodari rata u Ukrajini budu na optuženičkoj klupi kao Slobodan Milošević, ili će se čekati da se dogodi neka „drugačija pravda“ kao u slučaju Franje Tuđmana, Željka Ražnatovića Arkana i drugih protiv kojih su bile spremne optužnice za suđenja u Hagu?
VELJAK: U potpunosti isključujem takvu mogućnost. Putinu i njegovim suradnicima zaista treba suditi, ali to je moguće isključivo u okviru procesa denacifikacije, isključivo pred nezavisnim ruskim sudovima. Razumije se da će to biti moguće tek ukoliko započne spomenuti proces denacifikacije i demokratizacije Rusije (i ako – da unesem tu i jednu pesimističku notu – Kinezi to dozvole).
MONITOR: Da li će Rusija biti, dugoročno, gubitnica na međunarodnoj scijeni?
VELJAK: Na to sam pitanje već odgovorio: što dulje rat bude trajao, tim će dublje Rusija dolaziti u odnos ovisnosti o Kini. Nema sumnje da će ovaj rat, koji predstavlja dio novoga tridesetgodišnjeg rata (započetoga 2012. godine u Siriji), koji će trajati možda manje a možda i više od onoga rata koji je završen Westfalskim mirom, dovesti do prekomponiranja globalne ravnoteže moći, svakako na rusku štetu, a veoma vjerojatno i uspostavljanjem kineske hegemonije na području Ruske Federacije.